Na današnji dan rođen je Viktorin Jurić Paša. - Hrvatska zajednica SOLI

NOVO

petak, 10. veljače 2017.

Na današnji dan rođen je Viktorin Jurić Paša.

FOTO: Screenshot
Na današnji dan, 10.2.1961. godine rođen je heroj Sajmišta, Vukovara i Domovinskog rata - Viktorin Jurić Paša. Pašu, inače rodom iz Drijenče, životni put odveo je u Beč iz kojeg se 1991. godine vraća u Domovinu te dragovoljno pristupa HOS-u.



10. veljače 1961. - rođen Viktorin Jurić Paša, junak Domovinskog rata i Vukovara.

Rodom je iz Drijenče, okolica Tuzle (BiH), a u rat je pristigao iz Austrije (Beča). Postao je pripadnikom HOS-a, s kojim je bio 1991. na terenu u Mejaškom Selu (na karlovačkom ratištu), te zatim blokadi vojarne takozvane JNA na Borongaju u Zagrebu. S HOS-ovcima krajem rujna 1991. odlazi u Vukovar. HOS je tamo raspoređen na najtežu gradsku bojišnicu, krvavo Sajmište, dok jedan dio njih je ostao braniti Bogdanovce. Na Sajmištu se bori i Viktorin, braneći taj dio grada od napada srpsko-četničke bande i zločinačke JNA. Zločinački četnički-JNA agresor puštao je i svoje usrane pjesme koje su odzvanjale Vukovarom, kao npr. ''Hej Slaveni'' (himna propale SFRJ), ''Marš na Drinu'', ''Sprem'te se sprem'te četnici'' i slično, a koje je Paša također dobro zapamtio. Iz Vukovara izlazi u proboju. Prije polaska u proboj, Paša je posjetio ranjene suborce u bolnici. Pozdravlja se sa svima, ali nikome ništa ne govori o planiranom proboju. U bolnici je među ranjenicima ležao i francuski dragovoljac HOS-a Jean Michel Nicolier, kojeg su srpski okupatori ubili na Ovčari nakon pada grada, s kojim je Paša razgovarao. Paša je htio ponijeti sa sobom u proboj Jeana, koji je pao na svega 48 kilograma. No odgovor mladog Francuza glasio je otprilike ovako: ''No no Paša, no problem! Ženev konvencij no problem 1 week 10 days Zagreb, sretno!''

Kako je velikosrpska agresija zahvatila i BiH, odlazi u rodni kraj gdje zapovijeda bojnom ''Pro Patria'', Drijenča. U borbama ostaje bez noge nagazivši na minu. Kako u Vukovaru tako i u obrani svoga kraja pokazao se kao odličan ratnik.

SJEĆANJE VIKTORINA NA PROBOJ IZ VUKOVARA (iz knjige Damira Markuša ''58 - HOS U OBRANI VUKOVARA I BOGDANOVACA)




''Jedno 200-300 metara prolazili smo u koloni između rovova i tenkova, pokušavajući biti što je moguće tiši, da se ne čuje da prolazimo. Bilo je oko 3 sata po noći. Išli smo jedan za drugim, nastojeći stati na stopu predhodnika u koloni, da nebi nagazili na minu i prošli smo, zahvaljujući ovome Jakovu. Ni sam ne znam kako nismo zakačili neku od onih poteznih ili nagaznih mina. Kad bi došli na otvoreni dio gdje je bio dalekovod, tek onda smo vidjeli što se događa s Vukovarom u daljini. Grozna jedna slika. Tisuće granata i dalje je padalo po Vukovaru. Barem je nama to izgledalo kao da ih pada na tisuće. Bili smo preumorni, žedni, sjećam se da smo preskakali preko nečijeg tijela, da sam propao u neki potok. Čizme su mi se natopile vodom i otežale, kao i čarape koje su strašno smrdile, kao i noge, uostalom, cijeli sam smrdio, dva mjeseca se nisam kupao.

FOTO: Internet 
Kad je Jakov [Jakob Crnomarić, domaći čovjek, poznavatelj terena, branitelj koji im je pomagao u proboju, vodio ih, bavio se lovom i poljoprivredom] uzeo ranjenika na leđa i krenuo s njim prema Nuštru, odlučio sam mu pomoći. I za mene je ranjenik svetinja, pa ga nisam mogao ostaviti, odnosno pustiti ih da sami idu prema Nuštru. Fizički sam bio u nekakvoj kondiciji, bio sam jak i sposobniji za hodanje od ostalih u grupi, koji su bili ili ranjavani ili umorni. I krenuo sam za Jakovom. Preuzeo sam od njega ranjenika i stavio ga sebi na leđa, on je držao pušku. No, već nakon 200 metara noge su mi otežale zbog blatne slavonske ravnice. Zbog blata u koje su mi upadale čizme i koje se lijepilo po njima, imao sam osjećaj da mi je svaka noga teška 100 kila. Bilo je užasno teško kretati se, onako umoran i neishranjen. Od mojih 100 do 105 kila, ja sam iz Vukovara izašao sa nekih 73, 74 kilograma.

U nekoj šljunčari našli smo neki stari bicikl koji nije imao ni gume ni ništa. Pokušali smo ranjenika staviti na bicikl i gurati ga, kol'ko - tol'ko, Jakov s jedne, a ja sa druge strane. Negdje 300, 400 metara lijevo od nas vidjeli smo tenkove, ali nitko nije pucao u nas. No, kad je odjednom krenula paljba bilo je zaista gusto. Ne mogu shvatiti da metak može proći centimetar od tebe, da osjetiš zrak od toga metka, a da te ne pogodi. Samo smo se uspjeli baciti u taj kanalić, koji je bio tek 20, 30 centimetara dubok. Iza mene je ležao taj Mate koji je bio ranjen. Proklinjali smo zašto kanal barem nije malo dublji da se možemo malo više sakriti. Po nama su djelovali snajperima, grozno je kad osjetiš da ti je metak prošao kraj lica. Bili smo mokri, umorni, promrzli, sjeverac koji nam je udarao u lice pojačavao je osjećaj hladnoće. Imao sam jednu četničku šubaru koju smo negdje zarobili, pa sam je stavio ispred sebe i u nju ruke, da se barem malo ugrijem. Stvarno je bila topla.




Premišljali smo da li krenuti odmah ili čekati. Čekali smo do 17 sati, mislim da je već počeo padati jedan mali mračak, ali počeli su se paliti i tenkovi. Strijepili smo da ne krenu s tenkovima prema nama, jer nismo imali ni jedan tromblon, ni jednu osu, ništa, ništa. Zvone [također pripadnik HOS-a] nas je tješio da se neće usuditi prići s tenkovima, jer se boje da ih naši iz Nuštra ne bi gađali maljutkama. Tako smo čekali nekoliko i prije nego što smo krenuli prema Nuštru rekli smo ranjeniku: ''Mate, ti prijatelju ostani tu, a mi ćemo doći po tebe kasnije, ako se izvučemo živi.'' On je već pao u nesvjest, više nije ni znao što mu govorimo.

U međuvremenu je Ivan Anđelić, zvani Doktor, kojega stvarno cijenim kao ratnika, s još jednim prijateljem Slavujom, otišao naprije da onima u Nuštru kaže da dolazimo, da ne pucaju u nas. To je bilo potrebno i zato što ipak nismo bili sigurni je li Nuštar naš ili je pao u njihove ruke. Kad smo već bili jako blizu Nuštru, ispred nas je išao Rambo Mataija, vidjeli smo u daljini siluetu čovjeka, koji nam je mahao rukom da dođemo. Osjećaj da će te pogoditi metak iz tog smjera nestao je tek kad sam na njegovoj kacigi vidio hrvatski grb. Samo je rekao: ''Hvala Bogu što ste izašli živi.''

Kad sam ušao u neki podrum, vidio sam bocu nekog alkoholnog pića, konjaka ili takvo nešto, i popio sam je ko neki sok. To mi je tako slatko bilo, u životu nikad nisam popio nešto bolje. Proradila je krv, došao sam k sebi. No, znali smo da je prijatelj ostao tamo. Trebalo je naći pet, šest ljudi da ga izvuku. Vratili smo se, Mataija, mali Široki [Igor Široki, također HOS-ovac], ja i još trojica, četvorica. Istim putem vraćali smo se nazad, mislim da je bilo 9 sati navečer. Jednom prilikom zapucali su na nas, sigurno su imali neke uređaje pa su nas pratili. Mi smo, što hodali, što puzali do ranjenika, uzeli ga, stavili na nosila i ponovno se kroz minsko polje vratili u Nuštar, prešli smo ukupno oko 2 kilometra. Ni sam ne znam kako nismo zakačili neku od onih poteznih ili nagaznih mina. Ranjenik je predan u bolnicu, hvala Bogu uspjeli smo ga spasiti.''